Između tijela i duha teksta

Naslov Nevolje s tijelom, koji zbog moguće višeznačnosti već na prvi pogled može pobuditi čitateljsku znatiželju, prikladno najavljuje alegoriju kao središnju temu knjige Dolores Grmače, utemeljenu upravo na, autoričinim riječima, „suigri otkrivanja i sakrivanja“ značenja. Upućujući zapravo na prevladavajuću kršćansku srednjovjekovnu rascijepljenost između (smrtnoga i grešnoga) tijela i (besmrtne) duše, koja je potom preslikana i u onodobno poimanje alegorijskoga udvajanja na doslovno ili tjelesno te preneseno ili duhovno značenje teksta, ova knjiga otvara jedno od najstarijih, ali i najzahtjevnijih pitanja u zapadnoj kulturnoj tradiciji, koje i u novije vrijeme nastavlja privlačiti zanimanje u književnoznanstvenim istraživanjima. Među recentnijim prilozima u tome području u hrvatskoj znanosti o književnosti vrijedilo bi spomenuti monografiju Pavla Pavličića o modernoj alegoriji (2013), koju je objavio isti izdavač, a dvije godine poslije i knjiga Dolores Grmača donosi pregled jednoga od ranijih te sa stajališta alegorije također iznimno važnih razdoblja europske književne i kulturne povijesti.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2015.

Preobrazbe alegorije

Kako je naznačeno u podnaslovu, knjiga Nevolje s tijelom obuhvaća niz tekstova nastalih u razdoblju od konca petnaestoga (Otmica Kerbera Jakova Bunića, 1490) do početka 17. stoljeća (Vila Slovinka Jurja Barakovića, 1614). Okvirno je, dakle, riječ o epohi humanizma i renesanse, koja prema kraju prelazi i u manirizam, ali i uspostavlja kontinuitet sa srednjim vijekom, kao „zlatnim dobom“ alegorije. Dok se ta činjenica ponekad zanemaruje u pojednostavnjenim suprotstavljanjima dviju epoha, Dolores Grmača podsjeća da alegorija ostaje podjednako značajna u renesansnome i humanističkome književnom i filozofskom diskursu, tek što se tu neizbježno i preobražava, podjednako na razini doslovnoga značenja, koje dopušta širi opseg uključenih sadržaja, kao i na razini prenesenoga značenja, koje postaje neprozirnijim, tj. interpretacijski zahtjevnijim i složenijim. Osim općenitoga i za novu epohu karakteristična znatnijeg pomaka prema svjetovnim sadržajima, autorica kao bitan ističe „zaokret prema subjektivitetu“ ili prikazu pojedinačnih iskustava, koja time zadobivaju i univerzalno značenje, ali i prema metatekstualnim uporabama alegorije, odnosno naglašivanju alegorijskoga potencijala pjesničke fikcije, kao – pod koprenom doslovnoga značenja prikrivene – potrage za spoznajom i istinom.

Unutar takva šire zacrtana konteksta autorica se usredotočuje na specifičan, ali i tad iznimno produktivan oblik – alegoriju putovanja – koje je, kako i uvodno podcrtava, počevši još od Homerove Odiseje, promatrano kao ponajbolji okvir za „pripovjedn[o] posredovanj[e] arhetipskog iskustva egzistencije“. U srednjovjekovnome alegorijsko-peregrinacijskom modelu ono zadobiva i eksplicitne religiozne, kršćanske konotacije, da bi u 16. stoljeću, u skladu s naglim porastom svjetovnih – trgovačkih, otkrivačkih i osvajačkih – putovanja, srednjovjekovni hodočasnički ideal pobožnosti zamijenila sekularna ideja znatiželje, tj. putovanja kojega je primarni cilj obrazovanje ili užitak. Uzimajući u obzir i novija teorijska promišljanja, koja su posebice istaknula metatekstualnu dimenziju toga tematsko-motivskog okvira, kao moguće alegorije sama procesa pisanja i/ili čitanja, autorica uspostavlja analitički trokut putovanje – pisanje – alegorija, unutar kojega razmatra sveukupno 26 hrvatskih tekstova i u njima zamjetljive oblike, kao i navedene promjene alegorije putovanja nastale tijekom 16. stoljeća.

Od vizija do fragmenata

Analizirani korpus obuhvaća tekstove nekoliko ključnih autora iz triju kulturnih središta hrvatskoga ranonovovjekovlja (dubrovačkoga, hvarskoga i zadarskoga) – Jakova Bunića, Mavra Vetranovića, Marina Držića, Nikole Nalješkovića, Petra Hektorovića, Hanibala Lucića, Petra Zoranića i Jurja Barakovića – kao i djelo svojedobno popularna humanista Bartula Đurđevića, te nekoliko eshatoloških vizija, koje barem po sačuvanim zapisima pripadaju u kronološki raspon knjige. Dok ih nastoji predstaviti kao zaokruženu cjelinu, autorica posvećuje osobitu pozornost i specifičnim obilježjima svakoga teksta i u njemu upisana alegorijskog značenja. Kako obrazlaže i u uvodnome teorijsko-povijesnom pregledu, potrebu za analitičkom preciznošću i oprezom ovdje je pojačala višeznačnost sama pojma alegorije, kako s obzirom na razlike u njezinoj retoričkoj (trop i kompozicijsko načelo), hermeneutičkoj (metoda tumačenja) i žanrovskoj definiciji, tako i s obzirom na opreku između klasičnoga antičkog ili pjesničkog pristupa, gdje se doslovno značenje u konačnici dokida u korist prenesenoga/duhovnoga te srednjovjekovnoga (kršćanskoga), koji pretpostavlja supostojanje obiju razina značenja, uz dalju podjelu posljednjega na alegorijsko ili tipološko/prefiguracijsko, tropološko ili moralno te eshatološko ili anagogijsko značenje. Svaki tekst pritom oblikuje vlastiti alegorijski model, u kojemu se navedeni aspekti mogu i prepletati te na taj način istodobno potvrđuje i proširuje zajednički kontekst.

Analiza tako započinje eshatološkim vizijama, koje su u poetičkome smislu najčvršće povezane sa srednjovjekovnom tradicijom i teološkom egzegezom, no i uspostavljaju temeljni alegorijski obrazac dvojakoga – izvanjskog ili tjelesnog te unutarnjeg ili duhovnog – puta, koji će se u kasnijim primjerima dalje razvijati te u većoj ili manjoj mjeri sekularizirati i fikcionalizirati. Po tomu, pa i činjenici da je prvi hrvatski (humanistički) ep/epilij, u podnaslovu istaknuta Bunićeva latinska Otmica Kerbera (izv. De raptu Cerberi) zavrjeđuje znakovit početni položaj u povijesti hrvatske književnosti. Ona ujedno otvara važno pitanje humanističko-renesansne (re)interpretacije, a napose kršćanske alegoreze antičke mitologije (tu konkretno Herkulova putovanja u podzemlje kao prefiguracije Kristova silaska u pakao), također naslijeđene iz srednjovjekovlja.

Ta će se problematika pojavljivati i u ostalim primjerima, s tim da će se Bunićevu tekstu po izboru sadržaja najbližom pokazati Vetranovićeva drama Orfeo, koja nudi moguću kršćansku – a u tom slučaju i rodno kodiranu – interpretaciju još jednoga antičkog mita o silasku u podzemlje (Orfej kao božanski pjesnik i Euridika kao simbol [prevladane] putene žudnje). Takvu kodiranost Dolores Grmača prepoznaje i u Vetranovićevoj dramskoj obradi biblijske priče u Posvetilištu Abramovu, sup(r)o(t)-stavljajući Abrahamovo izvanjsko i Sarino unutarnje putovanje kao dvije alegorizacije ideje poslušnosti. S obzirom na aktualnost te ideje u onodobnome Dubrovniku, taj tekst time upućuje na još jedan, u ovome analitičkom kontekstu važan aspekt – odnos između (povijesne) zbilje i alegorijskoga značenja. Njega pak ponajviše problematiziraju djelo Bartula Đurđevića (Libellus…, u prijevodu Knjižica doista vrijedna da je kršćanin pročita iznosi građu o Turcima ukratko) i Hektorovićevo Ribanje i ribarsko prigovaranje, koji zbiljska iskustva i stavljaju u prvi plan, dok alegorija zapravo ostaje na rubu – bilo kroz Đurđevićevo paratekstualno samopredstavljanje u liku „jeruzalemskoga hodočasnika“, bilo kroz Hektorovićevu složeniju alegorizaciju prikazanoga puta, utemeljenu na opreci između prolaznosti te sjećanja i pamćenja. S druge strane, još tri Vetranovićeva teksta – spjev Piligrin te Pjesanca lakomosti i Moja plavca – i Prolog Dugoga Nosa u Držićevu Dundu Maroju izdvojeni su kao primjer alegorijskoga kodiranja fantastičnoga/egzotičnoga putovanja, ali i njegova pomaka k introspekciji, u okviru kojega, kako autorica zaključuje, „govor o drugim svjetovima“ u konačnici ipak ponovno postaje „govor o vlastitome svijetu i o sebi samome u tom svijetu“.

Posebno mjesto u korpusu zauzimaju i Zoranićeve Planine, koje, skupa s po jednim kraćim tekstom Petra Hektorovića, Nikole Nalješkovića i Hanibala Lucića, naglasak stavljaju na sâm prikazani prostor, a unutar njega poglavito na topos uspona na Parnas, koji postaje okvir za alegorizaciju i u drugim tekstovima dotaknuta pitanja pjesničke slave i uloge pjesništva u zajednici. Naposljetku, Barakovićeva Vila Slovinka analizu prikladno zaključuje inovativnom, ali i osviještenom sintezom postojećih motiva i postupaka, s tim da oni više ne funkcioniraju kao cjelina, nego skupina fragmenata koja najavljuje barokni model alegorije pretvorene u ruševine (Walter Benjamin).

Nezaobilazan dio tradicije

Razmatrajući razvojni tijek alegorije putovanja u hrvatskoj književnosti od humanističkih početaka do manirističkih ili protobaroknih preispitivanja, knjiga Nevolje s tijelom nudi i zanimljiv književnopovijesni presjek, koji jasno potvrđuje osobito značenje alegorije u onodobnoj hrvatskoj i europskoj (književnoj) kulturi, ali i ističe i dodatno rasvjetljuje neka od temeljnih obilježja te kulture, koja upravo kroz alegoriju na poseban način dolaze do izražaja. Analizirane tekstove autorica pritom kontekstualizira i načelnim poveznicama sa zajedničkom antičko-kršćanskom tradicijom, kao i njihovim međusobnim te izravnim vezama s ostalim reprezentativnim europskim djelima, od biblijskih tekstova i antičkih klasika do, primjerice, Dantea, Petrarce, Boccaccia ili Sannazara. Osim toga, pristupa im i sa širega kulturološkog stajališta, upozoravajući na načine na koje je onodobni kulturni imaginarij utjecao na oblikovanje njihova alegorijskog značenja. Redovito također posvećuje pozornost njihovim prethodnim tumačenjima, bilo da se na njih nadovezuje, u određenoj ih mjeri osporava ili ih proširuje novim uvidima. Na taj način uspijeva ponuditi niz dosad najiscrpnijih, ali i inovativnih čitanja predstavljenih tekstova, koja otkrivaju i njihove nepoznate ili nedovoljno proučene aspekte, poput spomenute interpretacije Vetranovićeve obrade mita o Orfeju, poveznica između njegovih triju ostalih tekstova i Držićeva prologa te njihova mogućeg alegorijskog značenja, same alegorijske dimenzije Đurđevićeva djela, amblematske impostacije Barakovićeve Vile Slovinke i sl.

Nastavljajući i nadopunjujući rad prethodnih istraživača poput Josipa Torbarine, Franje Švelca, Frana Čale, Darka Novakovića, Pavla Pavličića, Dunje Fališevac, Zorana Kravara, Andree Zlatar i dr., ali i oblikujući prvi sustavan teorijski i književnopovijesni pregled odabrane teme, knjiga Nevolje s tijelom nedvojbeno je vrijedan prilog proučavanjima alegorije (putovanja), kao i hrvatske ranonovovjekovne književnosti, koji nastavlja svjedočiti o važnosti i trajnome interpretativnom potencijalu toga područja.